Intervju: Miro Zrnčević o pokretanju FSB Racing Team-a

Tin KorenAutosport, Formula, Novosti

Prenosimo proširenu verziju članka iz studentskih novina Global.

FSB Racing Team započeo je s radom početkom 2004. godine. Kako je sve započelo otkrio nam je jedan od osnivača, poznati drifter Miroslav Zrnčević – Mrgud. Bivši student strojarstva u Zagrebu i nekoliko njegovih kolega odlučili su se na pokretanje velikog projekta za koji su i dan danas mnogi studenti zahvalni.

TK: Kako ste saznali za projekt formule student i kako je sve to započelo?

MZ: Nekoliko kolega i ja smo bili u tek novootvorenim labosima za računala na fakultetu. Jedan od kolega je gledao nešto po internetu o formuli student i ja sam ga upitao što je to i zašto se to ne radi kod nas. Odgovorio je kako su već pričali s profesorima o tome, ali da nema dovoljnog interesa među studentima. Meni je bilo nezamislivo da se u to vrijeme, na takvom jednom fakultetu nitko ne želi baviti auto moto sportom. Malo sam više proučio o tome na internetu i odlučio napraviti prezentaciju studentima. Očekivali smo negdje 30-ak studenata, ali ih se pojavilo oko 300. Sakupili smo mnogo kontakata zainteresiranih, ali svakim sastankom je bilo sve manje i manje ljudi. Na kraju se sve svelo na 20-ak ljudi, od kojih 5-10 jako zagriženih. Došli smo s tom idejom do profesora Mahalca i dobili dopuštenje da se “igramo” u labosu za motore i vozila.

TK: Kako ste krenuli u projekt?

MZ: Prvo, morali smo oživjeti udrugu HSA-SF i urediti si prostor, koji smo dobili, u radionicu.

uređivanje radione

Nadalje, krenuli smo u izradu bolida. Nitko od nas nije imao pretjeranog znanja i iskustva. Ja sam imao malo iskustva s trkaćim automobilima, neki od dečkiju su imali s motociklima ili kartingom, a neke je sve to jednostavno jako zanimalo.

Inače izgradnja kreće od izrade kotača, tada to nismo znali. Geometrija ovjesa nam je bila potpuno nepoznata stvar. Mi smo krenuli od ergonomije. Donio sam svoje trkače sjedalo iz auta i počeli smo oko njega postavljati PVC cijevi koje smo povezivali “duct tape”-om.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Time smo otprilike dobili početne mjere. Sakupili smo svoje novce i otišli kupiti 20-ak metara šavne cijevi koju smo kasnije rezali, brusili i savijali. Sve je krenulo više kao bravarija, a ne inženjerski na papiru.

TK: Koliko je teško bilo nagovoriti profesore da vam pomognu u projektu?

MZ: Nije bilo pretjeranog nagovaranja. Prvo je krenulo sa “pomozite nam”, da bi kasnije bilo “molimo vas, nemojte nam pomagati, pustite da radimo sami”. Bez obzira na dobronamjernost profesora, mi smo samo htjeli napraviti svoj bolid i to čim prije. Ako se držiš samo pravila, izgubit ćeš maštu. Mi smo krenuli načinom pokušaja i pogrešaka kojih je bilo mnogo, jer od nekuda se moralo krenuti, a pretjeranog znanja nije bilo. Mnogo stvari smo radili po uputama profesora, ali i mnogo njih odokativno, bez stavljanja na papir.

Problem je bio motivirati ljude. Kada ti netko govori da moraš prvo sve odraditi u nekom programu, a nemaš ništa opipljivo pod rukama, ubrzo počneš gubiti volju.

simulacija

TK: S obzirom na to da se takav projekt pojavio po prvi puta u Hrvatskoj, koliko je teško bilo pronaći sponzore?

MZ: Jako teško. Pogotovo kad doživljavaš takav projekt kao što smo ga mi doživljavali, s potpunim entuzijazmom. Teško ti je da netko ne shvaća o čemu pričaš kada mu pokušavaš objasniti. Izrada trkaćeg bolida koji ide na svjetsko prvenstvo, i to rade studenti! Kada te velike tvrtke odbiju nakon čak 3-4 godine postojanja projekta i kažu ti da im je projekt nezanimljiv – ubije te u pojam. Nitko nije želio gledati daljnju perspektivu, da uložiš pa kasnije dobiješ 5-6 dobrih inženjera po godini. Ovdje je Centar za vozila Hrvatske odradio veliku ulogu, jer da nije bilo njih, vjerojatno se ne bi nikad ništa od toga ostvarilo.

Također, bilo je i puno manjih tvrtki koje su nam pomagale na ovaj ili onaj način. Od mnogo njih nismo dobili samo materijalnu ili financijsku pomoć, nego i znanje.

TK: Koliko dugo vam je trebalo da se izradi prvi bolid?

MZ: Recimo oko tri godine. Mi smo u te tri godine osnovali tim, oživili udrugu, uredili prostor u radionu, i tako. Netko tko smatra da se bolid može izraditi u 6 mjeseci, grdno se vara. Svi ti nacrti, simulacije i slično koji oduzimaju također mnogo vremena, nosi samo “deset posto”. Jer tu je i fizikalija, nemogućnost nabavke određenih dijelova, kašnjenje proizvodnje, testiranje pa shvatiš da nešto ne valja, pa napravi cijeli redizajn.. Za kvalitetan bolid, ako se kreće iz nule, treba solidnih dvije godine i poprilično jak budžet.

Mora se uzeti u obzir kako smo se borili protiv timova koji su imali budžet koliko mi u kunama, oni u eurima i to sam još malo rekao. Naprimjer, motor od TU Graza se testirao u prostoriji do koje se testirao motor od Formule Renaulta, dok smo mi kupili rabljeni motor Yamahe R6, od teško sakupljenih novaca te radili po njemu u radioni.

motor u radioni

TK: Kakva ste očekivanja imali za prvo natjecanje i kako je bilo na njemu?

MZ: Išli smo s ciljem da budemo prvi! Haha.. Došli smo tamo s poprilično spremnim bolidom, ali sve se radilo do zadnjeg časa. Znali smo da nam nedostaje 3-4 mjeseca dodatnog rada da bi bili na razini na kojoj smo htjeli biti, ali kad dođeš tamo i vidiš ostale ekipe, znaš da ti nedostaje puno više.

slika s natjecanja

Sve je bilo super dok nismo došli na tehnički pregled i pali. Iako smo imali plastične umetke na maticama, suci su zahtijevali probušene vijke i provučenu žicu, te smo imali problema na testu za buku. Radeći cijelu noć na bolidu, ipak smo uspjeli proći tehnički pregled. Na kraju shvatiš da suci nisu tamo da ti odmognu, nego da ti otvore znanje. Mi smo više naučili na jednom natjecanju formule student, nego u tri godine savjetovanja s kojekakvim stručnjacima u Hrvatskoj.

“Kunu” je bilo vrlo teško za voziti, ali to je bio gušt. Kad se sjetiš da ste cijeli bolid od nule radili i došli s njime na neku poznatu svjetsku stazu, ma nema boljeg.

slika sa staze

TK: S obzirom na prethodno iskustvo, kako je bilo raditi na drugom bolidu?

MZ: Definitivno je bilo lakše jer smo već imali neko znanje, ali i dosta teže jer smo krenuli eksperimentirati s novim stvarima. Ako ne probaš nešto novo, nikad nećeš znati.

Sponzori su već bili nešto ozbiljniji, bio je veći budžet, ali naravno i naši veći ciljevi su više koštali.

Na natjecanjima i Kune i Risa, nismo bili najbrži, ali ni najsporiji. Bili smo pohvaljeni za mnogo dobrih inženjerskih rješenja. Također, dok su mnoge momčadi ostajale u kvaru, naši bolidi su uvijek uspijevali završiti natjecanje, što je po meni veliko postignuće.

Ris1

TK: I za kraj, koliko vam je pomoglo sudjelovanje u ovakvom jednom projektu u vašem daljnjem zaposlenju?

MZ: Smatram da nisam to radio, ne bih bio tu gdje jesam danas. Također, većina studenata koji su prije, ili još uvijek rade u FSB Racing Team-u, danas su ili zaposlenici ili na praksi u Rimac Automobilima.

Osim mnogo naučenih znanja, puno iskustva i sličnog, naučio sam se raditi s ljudima, prepoznati talent i kako motivirati ljude na najbolji način jer ovdje nije bilo ni radnih knjižica ni plaća za “motivaciju”.